„To je bio vuk, gorski vuk“: Knjiga koja oživljava sudbinu Vlada Šipčića

Knjiga „Gorski vuk – Vladimir Vlado Šipčić“, autora Marka Madžgalja iz Danilovgrada, koja donosi priču o životu i sudbini jednog od posljednjih pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini koji su nakon Drugog svjetskog rata pružali otpor komunističkim vlastima, promovisana je u Foči.

Djelo je rezultat osmogodišnjeg istraživačkog rada autora na prikupljanju i proučavanju istorijske građe o posljednjim pripadnicima ove vojske. Kroz priču o Vladimiru Vladu Šipčiću, jednom od poznatijih predstavnika poslijeratnog gerilskog otpora na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, čitaoci se vraćaju u period burnih istorijskih dešavanja, upoznajući se sa njegovim životom, porodičnim okolnostima i sudbinom ljudi koji su se nakon završetka rata našli na suprotstavljenim stranama.

Šipčić je, prema riječima autora, sa svega 17 godina stupio u redove Jugoslovenske vojske u otadžbini, u Čelebićki bataljon Fočanske brigade. Knjiga donosi priču o njegovom djetinjstvu, porodičnim prilikama i događajima koji su obilježili njegov život, ali i širi istorijski kontekst poslijeratnog perioda. Kako ističe Madžgalj, za stanovnike Foče i ovog regiona važno je da se upoznaju sa ratnim putem Vladimira Šipčića i djelovanjem Fočanske brigade Jugoslovenske vojske u otadžbini, čiji je on bio pripadnik, a koja je, prema njegovim riječima, branila srpski narod na ovim prostorima tokom rata, ali i nakon njegovog završetka.

„Upravo ti posljednji kraljevi vojnici bili su pripadnici Fočanske brigade, pod komandom našeg slavnog Milana Matovića. Kroz istraživanje života Vlada Šipčića otkrio sam i brojne ličnosti koje su djelovale u okviru Fočanske brigade. NJihov ratni put, kao i dostojanstvo koje je Matović nosio tokom rata i poslijeratnih godina, oduvijek su me fascinirali. Dokument koji sam objavio, dnevnik komandanta Milana Matovića, i danas se u Vojnom arhivu u Beogradu vodi u evidenciji dokumentacije neprijateljskih jedinica. Smatram da će otvaranjem dosijea i dolaskom do relevantne dokumentacije biti skinuta ljaga sa posljednjih kraljevih vojnika i da će istina konačno izaći na vidjelo, te da će se saznati da su oni, zapravo, bili jedina regularna formacija na ovim prostorima“, rekao je Madžgalj.

Tokom osmogodišnjeg istraživačkog rada u arhivima, Madžgalj je obišao i terene sjevera Crne Gore i Gornje drinske regije gdje su se poslednji kraljevi vojnici kretali i skrivali nakon Drugog svjetskog rata. Dragocjena su svjedočenja potomaka kaže autor: „Najviše sam se oslanjao na ljude sa područja na kojima su se oni kretali, jer su najautentičnija svjedočanstva sačuvana u porodicama boraca i među njihovim komšijama. Riječ je o pričama koje, kada se potvrde u nekoliko sela, predstavljaju pouzdane informacije. Tokom istraživanja dolazio sam i do dokumentacije koja je bacila sasvim drugačije svjetlo na sve ono što su o ovim događajima do sada pisali komunisti“, naveo je Madžgalj.

Najupečatljivija svjedočenja o Vladu Šipčiću autoru je prenio njegov brat Radoje, koji tokom ljeta boravi u njihovom rodnom selu, Maloj Crnoj Gori, podno Durmitora. „Sa Radojem sam gotovo svakodnevno u kontaktu, a njegova najupečatljivija sjećanja na brata vezana su za avgust 1956. godine. Tada je, na jednom izvoru ispod Durmitora, polivao brata vodom kako bi se umio i oprao, i tom prilikom ugledao njegovo divovsko, gotovo apolonsko tijelo. Prema Radojevom svjedočenju, do danas nije sreo čovjeka tako razvijene fizičke građe. Jednom prilikom pitao sam Radoja da li je Vlado volio da zapali duvan. Odgovorio mi je da jeste, ali da bi to činio samo kada je vjetar duvao u suprotnom smjeru, kako dim ne bi odlazio prema putu kojim bi mu neko mogao prići. Taj detalj mnogo govori o njegovoj opreznosti i o tome šta mu je pomoglo da tolike godine ostane neuhvatljiv. Iako se Vladimir ponekad kretao u grupama, najviše je volio da djeluje samostalno. Zanimljivo je i to da naslov knjige „Gorski vuk“ nisam dao ja, već su ga nametnuli ljudi sa terena koji su mi pričali o njemu. Svoja kazivanja često su završavali riječima: „To je bio vuk, gorski vuk.“ Zato sam odlučio da taj naziv ostane i da upravo on bude naslov knjige“, dodao je Madžgalj.

Iako se u pojedinim dokumentima navodi da je Vladimir Šipčić ubijen 29. jula 1957. godine, Madžgalj smatra da za taj datum ne postoje pouzdani dokazi. On je ukazao i na to da posmrtni ostaci Šipčića nikada nisu pronađeni, dok se, prema rezultatima njegovog istraživanja, podaci u dosijeima UDBA-e koji se odnose na ovaj slučaj uglavnom završavaju 1955. godine.

Novinar: Nataša Petrović
Izvor: Radio Foča